|
|
srijeda, 09.08.2006.
Anouncement 2/3/4
Ovako, izbrisao sam treće poglavlje jer je prejadno. Ponovno sada nastavljam pisati. Također sam izmijenio imena likova, svi likovi će sada imati engleska imena. Promjene su:
***pošto su nove promijene, promijenjena imena su pod apdejtom***
Eto, novo poglavlje očekujte u iduća dva dana...
~Keep the faith!~
UPDATE: 2.10.2006.
Imena sam ponovno malo promijenio:
Drake - Angelus
Helena - Selena
Priču pišem u 3. licu, a ja kao prepričavam što se sve događalo, tako da će biti malo 1., malo 3. lica.
Zasada je samo 1. poglavlje napisano u 3. licu, kad nađem vremena pišem i drugo, a onda bi trebo nastavit pisat dalje. Imam puno ideja, samo sve treba uklopit u priču.
~Keep the faith!~
OBAVIJEST!!! 3.10.2006.
Prvo i drugo poglavlje sam prepravio i sada nastavljam sa pisanjem. Priča je nešto drugačija i spominju se novi likovi i lokacije, pa bih zamolio da pročitate oba poglavlja još jednom, ili bar preletite kroz njih, tako da možete nastaviti s čitanjem. Ove obavijesti će biti izbrisane objavom idućeg poglavlja, što bi trebalo biti za dan dva.
Hvala svima! =)
|
- 12:03 -
Comment (9) -
Print -
#
nedjelja, 09.07.2006.
The stranger...
Angelus ga je primio za ruku i osjetio je čovjekov hladan, skoro pa mrtvački dodir, ali ujedno tako nježan i blag kao cvijet ruže. Ustao se i pogledao ga u oči. Njegov srebrni pogled Angelusa je prostrijelio, kao da ga dušom gleda i čita mi misli.
-Andreas.- iznenadno je rekao
-Erm... molim?- Angelus je zbunjeno reagirao
-Vjerojatno se pitaš 'ko sam ja. Ime mi je Andreas.-
-Uh... drago mi je ja sam...-
-Angelus, znam- prekinuo ga je
-K-kako znaš?-iznenađeno je upitao već pomišljajući da mu zbilja čita misli
-Hehe, nemoj se bojat, nisam te špijuniro ni niš', samo sam bio tu za vrijeme ovog malog...okršaja-
Angelus se prisjetio što se dogodilo i spustio je pogled.
-Aha... pa si vjerojatno došo tu da mi se rugaš...-
-Nipošto. Svidjelo mi se kako si reagirao na to što te on tukao i tako hladnokrvno odgovarao.-
Angelus digne glavu i ponovno pogleda njegove srebrne oči. Primjetio je lagani smiješak njegovih tamno crvenih usnica na sada već prijateljskom izrazu lica.
-To je Danny, moj zakleti neprijatelj. Tučemo se otkad se znamo... tj. on mene tuče. Ja nikad nisam imo muda uzvratit mu, ne vjerujem da bi ikad i uspio...-
-Slušaj Angelus, nekada snaga i sposobnost nisu toliko bitni koliko samopouzdanje. Ne možeš trpiti da te tako netko stalno mlati. Uspravi se i uzvrati mu. Ako si siguran da to možeš, uspjeti ćeš.-
-Možda... možda si u pravu...- odgovorio je dobivajući samopouzdanje –Ali.. zašto mi želiš pomoći?-
-Zato jer vidim da imaš duha, a i nikada mi nije teško pomoći nekome.-
-Pa... hvala ti. Znaš što zapravo? Idem sada tamo se nać s njim i njegovom škvadrom da mu dokažem da imam i ja muda!-
-Odi slobodno, ako zatrebaš pomoć, bit ću uz tebe.- Andreas se ponovno nasmijao i stavio mu ruku na rame.
-Da, hvala-
Vlak se približavao podvožnjaku i Angelus je pogledao prema pruzi. Bila su 4 putnička vagona, u svakom je gorjelo svjetlo i samo je u trećem sjedio neki sijedi starac sa onim njihovim šeširima, znate i sami kakvim, zaklapao novine i pripremao se da izađe na kolodvoru.
Vlak je prošao i Angelus se okrenuo da pozdravi Andreasa, ali je ovaj već bio nestao. Krošnja drveta iznad se lagano zatresla makar nije bilo vjetra...
Osjećaj kao da je bio u nesvjesti i da mu se sve ovo učinilo je obuzeo Angelusa. Svejedno, krenuo je prema gradu u potrazi za Dannyem. Ulice su još uvijek bile puste, sa možda par auta i nekoliko žena koje su se vraćale kući preko ceste nakon dugog ispijanja kave kod susjede. To nikada nisam razumio, starije žene odlaze kod susjede na „sat ili dva“ na kavu, pa ostanu od 16 pa sve do negdje 22 sati, zatim dolaze doma i deru se na obitelj koja se samo „izležavala“ po kući i ništa nisu radili. Kada je Angelus došao do gimnazije, Nathan zvani Nath, naš najbolji frend, odvojio se od društva i prišao mu.
-E, šta ti krvariš? Da te nije Danny opet tuko?-
-Aha... Jel on možda proš'o ovuda?-
-Je, da. On, Selena, Morpheus, i još neka petorica. Otišli su prema rokiću. S tim da je Danny doslovce vuko Selenu za sobom, baš se vidjelo kak j Selena pokušavala se oslobodit.-
-Jebem mu mater!- Angelus je popizdio –Aj vi budite tu, ja idem na njih i jebat im mater u pizdu! Tak' u ih premlatit da će se molit svojim bogovima da me zaustave!-
Krenuo je narajcan za tučnjavu, ali ga je Nathova ruka zaustavila
-Daj ne budi glup, nemožeš ti sam na njih sedmoricu. Idemo svi mi.-
-Ne! Vi ostanite tu, ili bar ako 'oćete pomoć, dođite bliže, pa ak' se nešto dogodi i oni navale na mene, vi skočite u pomoć. Ok?-
Nath me pogledao u oči i maknuo ruku
-...ok, ali ako vidimo da se neš počne događat, mi ćemo doći u pomoć. Samo pazi na Morpheusa, znaš i sam zašto..-
-Hvala, računam na vas.- odgovorio je. – Da, znam za Morpha. Ok.- nakon čega je krenuo prema rokiću.
Rokić je južno od gimnazije, samo ravno kojim je Angelus išao. Na putu je Crkva sv. Križa, a s lijeve strane crkve je parkić usred kojega je mali paviljon. Angelus je čuo Dannyev glas odande i tamo se uputio.
END OF PART II
|
- 02:36 -
Comment (9) -
Print -
#
subota, 08.07.2006.
Dark streets of Sisak...
Napokon je završio sa spremanjem za grad. Još samo da se pogleda u ogledalo posljednji put prije izlaska iz kuće i stavi crnu olovku oko očiju. Pomaknuo je šiške svoje poluduge masne kose, skinuo naočale, nategnuo vijeđe desnog oka i prislonio olovku na kapak. Lagano se šminkao dok je buljio u svoje zeleno-smeđe oči. Oči su mu oduvijek bile čudne, od zore do sumraka su bile zelene, od sumraka do zore smeđe... Odmaknuo se od ogledala, zasukao nogavice svojih crnih kožnih hlača da bi obuo crne marte. Desna marta je uvijek bila probodena zihericom. Napokon je izašao iz kuće i uputio se prema gimnaziji u centru grada. Vani je bio mrkli mrak, a mračne ceste pokrivene visokim i nagnutim drvećem su obasjavale samo svijetiljke šireći svoju crvenu svjetlost, udaljene 100 metara jedna od druge... Došao je do podvožnjaka blizu kolodvora i krenuo prečicom preko pruge. Auta nije bilo niti su se čuli, a i pruga je izgledala sigurno za prelazak, vlaka nije bilo na vidiku. Odjednom su se čuli brzi korac, kao da neko trči prema njemu. Stao je, a koraci su bili sve bliže i bliže. Pokušao se okrenuti, ali ga je težina odjeće na sebi usporila i nije stigao.
-Ej seljačino!-
Čuo je poznat mu glas i odjednom osjetio udarac šake u leđa. Padao je na lice, ali se dočekao na rukama. Ponovno je osjetio udarac, ali ovaj put laktom u leđa. Pao je na pod licem. Čuo je kako napadač diže nogu, i brzo se otkotrljao da ga ne udari. Napokon je skužio tko je to bio - Danny, lik koji je oduvijek imao nešto protiv njega i stalno ga tukao. Mrzio ga je, uvijek ga je sramotio pred svima i nikad nije ništa dobro mogao napraviti a da on nije to uništio... Danny je nosio neku staru ofucanu crnu jaknu, ispod koje je bila neka isprano crna majica, loše speglane crne hlače, imao je podužu smeđu valovitu kosu, i čupave spojene obrve. Uvijek je vonjao na stari znoj.
-Heh, Danny, mogao sam si i mislit da si to ti. Nijedna druga osoba nema tako patetično slab udarac.-
-Sad si još i drzak nakon što sam ubio boga u tebi, a?- odgovorio mi je.
-Mog Boga moron kao ti nemre ubit, a tvoj način udaranja ne bi ubio ni komarca.- oslonio se na ruke i krenuo ustati a on ga je još jednom zviznuo nogom u rebra.
-Angelus, neću te više večeras, ne smijem se umoriti prije grada. Ako oćeš još batina, bit ću sa svojom ekipom gdje i uvijek.-
Angelus nije mogao ništa reći, krv mu je tekla iz usta i nije mogao doći do zraka od Dannyevog zadnjeg udarca. Obrisao je usta rukom i jedva nekako udahnuo. Pogledao je prema smjeru kamo je Danny krenuo i vidio da smo ja i Selena, cura za kojom je Angelus patio već jako dugo, gledali sve ovo. Ona je mala lagano zaprepašten pogled u njenim plavo zelenim očima dok se vjetar igrao s njenim crnim šiškama kao da pokušava sakrit njen pogled od drugih ljudi. Danny nam je rekao da krenemo, i tako smo uradili. Njih dvoje su tada hodali već dva mjeseca. Kada smo se odmakli, Angelus se ustao i uspravio. Dignuo je pogled u nebo, zagledo se u pun mjesec i svom se jačinom izderao, ne znam je li bilo više od psihičke ili fizičke boli. Pao je na koljena i spustio glavu. Udario je šakom u zemlju i odjednom je čuo glas, ovaj put nije bio ni Dannyev, ni moj, a ni Helenin, nego neki nepoznati.
-Digni glavu i ustani se.- rekao je čovjek.
Angelus je pogledao gore. Figura muškarca od nekih 20ak godina u dugom crnom kaputu do zemlje, duge ravne crne kose i blijedom puti ispružio je ruku da mu pomogne ustati...
END OF PART I
|
- 15:44 -
Comment (10) -
Print -
#
|
